- Ogledni čas iz prava -                    Andjela Matanovic II5

Ogledni časovi su sve zastupljeniji u našoj školi, a njihova svrha jeste da se jedan običan čas pretvori u nešto što će biti zanimljivo i đacima i profesorima kao i da se razbije svakodnevna školska monotonija. Osim toga, ogledni časovi služe da se đaci angažuju i da na neki neuobičajeni i zanimljiv način nauče nešto novo.
Upravo takav jedan čas danas su imali đaci II-5 odjeljenja, na kom je ideja bila da na zabavan način prezentuju svoje znanje, kako teorisko tako i praktično, profesorima i zamjeniku direktora koji su prisustvovali času. Tema časa bila je ugovor o prodaji, a učenici su se zajedno sa profesorima iz prava potrudili i osmislili jedan skeč koji odgovara toj temi.
Mi se nadamo da upravi i đacima koji su prisustvovali nije bilo dosadno kao i da su neki od njih naučili nešto novo.

Borba za uspjeh

BORBA ZA USPJEH!

Često uhvatim sebe da kada legnem u svom hladnom krevetu da razmisljam o svojoj buducnosti. Da razmisljam o svom uspjehu i gdje cu na kraju svega ovoga zavrsiti. Lezuci tako u toj tamnoj sobi okruzna samo sa cetiri zida pocinjem sebi da postavljam pitanja koja su na prvi pogled jednostavna za odgovoriti,ali analizirajuci ih detaljno shvatam da ipak nisu. STA JE UOPSTE TAJ CUVENI USPJEH? DA LI SAM JA U MOGUCNOSTI DA GA POSTIGNEM? I DA LI CU IKADA OKUSITI SLATKOCU UDOBNOG ZIVOTA?
Pa dragi moji sada cu vam ispricati jednu pricu koja mi je pomogla da shvatim dosta stvari o ovom zivotu i svemu sto me okruzuje.
To je prica o jednom mladicu koji je zelio da zaradi brdo para. Da bi to postigao otisao je da posjeti bogatog mudraca. Rekao je mudracu: ,, Zelim da budem podjednako pametan i bogat kao sto si ti.'', a ovaj mu je odgovorio:,, Ako zelis da budes na istom nivou kao ja nadjimo se sjutra u 4 ujutru na plazi''. Mladic se nasmijao i rekao:,,Ti ne shvatas. Ja ne zelim da plivam,zelim da zaradjujem novac''.A mudrac mu je odgovorio:,,Ako zelis da zaradis dodji sjutra kao sto sam ti rekao''.Sledece jutro mladic je cekao mudraca na plazi kao po dogovoru.Mudrac se pojavio poslije par minuta i odmah postavio pitanje mladicu koje je glasilo:,,Koliko istinski ti zelis da budes bogat i uspjesan?Ustvari hajdemo u vodu pa cemo to vidjeti.''Potom su obojica usli u hladnoj vodi do struka,a onda krenuli sve dublje i dublje da zalaze u njoj. Mladicu su kroz glavu prolazile misli koje su ga asocirale na ludost mudraca.Da njegova zelja nije da pliva,vec samo da zaradi i dozivi uspjeh.Taman u trenutku kada je krenuo da izlazi iz vode mudrac mu je rekao,jos samo par koraka i spoznaces uspjeh.Voda je dosla do njihovih ramena,a onda je mudrac uhvatio mladica za glavu i poceo da ga davi.Mladic se koprcao kao riba na suvom,ali nije mogao nista da uradi da bi izvukao glavu vani.I bas u trenutku kada se zamalo onesvijestio mudrac ga je podigao i rekao:,,Sada imam pitanje za tebe.Kada si bio pod vodom,koja je jedina stvar koju si zelio da uradis?''Mladic je zadihano odgovorio da je zelio samo da dise.Potom mu se mudrac obratio:,,Kada budes zelio da uspijes kao sto zelis da dises,onda ces biti uspjesan.Onda ces spoznati uspjeh''!
Gusite se, ne mozete da disete i jedina stvar koju zelite da uradite jeste da udahnete svjez vazduh.U tom momentu nije vas briga ni za sta drugo.Kada dodjete do trenutka u zivotu da se vas uspjeh mjeri sa vasim uzdasima i izdisajima,onda cete postati neko!Poenta ove price jeste da morate dati sve od sebe da dodjete do toga sto istinski zelite.Ali opet,morate praviti razliku izmedju zelim da uspijem, i moram i hocu da uspijem! Sama zelja vas nece odvesti do cilja. Ona vas jedino moze motivisati do neke granice.Ali ako zelite nesto istinski da postignete morate da date sve od sebe da uspijete u tome.Da grizete,da cupate, da se borite sa poslednjim atomom vase snage ako morate.Jer bez muke nema nauke.Nemojte ici tipicnim putevima i moliti Boga da uspjeh padne sa neba.Jer vjerujte mi,nece.Ne idite tamo kuda vas put vodi,idite radije tamo gdje nema puta i ostavite trag!Postavite visoke ciljeve u zivotu, jer su oni kljuc uspjeha i vase srece.I radite ono sto volite.Jer jedino tako cete postici i spoznati uspjeh!

Jelena Rosandic IV-8

Biti isti ili biti svoj

Da probam. xD                                          Savo Maraš IV3

Zasto moramo da imamo ombre ili ''salu na stranu'' kako bi prosli skolskim holom a da ne privucemo negativne komentare od ostalih?
Zasto moramo da budemo propraceni svakim pogledom?
Zato sto su ljudi konzervativni i primitivni.
Izgledalo bi bismisleno ako bi svi izgledali isto, razmisllali isto, i tezili ka istom.
Poenta je: razlikujete se od većine, bilo da se radi o načinu razmišljanja, načinu života ili kombinaciji oba.
Ne plasite se ostalih, ipak, razlicitost je nasa snaga.

Dosada

Dosada                                                    Tamara Đukić IV8

-Biraj!
-Evo,samo da razmislim.
-Ti kao da odlučuješ o važnim državnim pitanjima,a ne koju ćeš izabrati.
-Polako!
Ovo je ovako trajalo nekoliko minuta.Djevojka podiže ruku,pogleda u momka sa caklenim očima i pokaza na lijevu ruku.Momak polako otvori ruku i pokaza da u njoj ništa nema.
-Aaaa.....zeznuo si me!
-Nisam- odgovara joj,onda otvori desnu ruku i u njoj pojavi se mali dio krede.
-Jedan- nula,za mene-reče on njoj zajedljivo.
-Sad ćeš ti vidjeti!!-uzvrati ona,pa uze onaj mali dio krede,stavi ruke iza leđa i premješta kredu iz jedne u drugu ruku.Odjednom se okrenu prema meni i reče:
-Tamara ni slučajno da mu nisi pomogla!
Ja samo sjedim i odmahujem glavom i povremeno se nasmijem kada god čujem da ona gubi i okrivljuje njega.Dok se njih dvoje tako igraju,zaglavljeni u svom svijetu,mi ostali pišemo na času praktične.
Dobro,da budem iskrena, većina nas se pretvara da piše na ovom času,jedan dio zaista i piše, a ima i onih koji na pola odustanu.Pišemo nekakva rešenja,ne bih vam znala baš kakva,ali ja sam tu,na času i pišem.
Sam naziv ovog predmeta je veoma zanimljiv,jer iako se zove Praktična nastava na njoj malo šta praktično radimo,ali to nije toliko bitno.Bitno je da se piše.
-He he,sada ja vodim!!ahhaha pet-tri!!
-Aj ti..igraj pa ćemo vidjeti.-nastavljaju ovo dvoje.
Dok se pored mene odigrava svjetsko prvenstvo u sakrivanju krede,preko puta nas primjećujem da je slika malo nakrivo stavljena,da sam zid nije baš ravan,a da plafon izgleda prljavo.Odjednom ovoj učionici nalazim neke mane kojih nije prije tu bilo.Djevojka sa moje druge strane sjedi i crta neke čudne figure a onda prebaci hemijsku na stranicu do i napiše par riječi,valjda ovo od rešenja ,nisam sigurna.
U tom shvatam da nisam napisala dva reda i ,kao i mnogi, odustanem.
-Tamara!Ne pomaži mu!-prekorava me djevojka.
-Ma ne pomažem!
-A samo probaj,sad smo izjednačeni....Ne smijem,apsolutno ne smijem da izgubim!!
Naspram nas,trojica momaka zapanjeno bulje u svoje telefone,do njih dvije djevojke nešto piskaraju, biće ovo rešenje.Do njih opet,neko piše, neko gleda kroz prozor ,a neki spavaju,sve u svemu opšti haos.
Jedino naša dobra profesorica čita primjer rešenja i trudi se da nam objasni,samo ne znam kome to objašnjava,no dobro.Vraćam se ja mom zidu i njegovim,čini mi se,nepopravljivim manama.Shvatam da ih vjerovatno ne bih nikad primjetila da nije ovoliko dosadno.Nikad o tome ne bih ni razmišljala,i onda dolazim do zaključka da je dosada u našim životima veoma bitna i prijeko potrebna.Da nje nema nikad ne bismo tragali za nečim novim,nečim vrijedno pažnje i vremena.Ne bismo nikad tražili nešto što je zabavno.
-TAMARA!!NE POMAŽI MU!!
Odustajem.Srećom brzo je zvonilo i okončalo moje muke.I čim je zvonilo zid mi je bio sasvim normalan.
Kako to?

-Nesklad između želja i mogućnosti-

Andjela Matanovic 

U osnovnoj školi čitali su nam 'Bajku o ribaru i ribici'. Tada, učili su nas da nikada ne treba da budemo pohlepni i sebični, već da ćemo jedino radom i trudom ispuniti sva svoja očekivanja i ciljeve. Sada smo u srednjoj školi i i dalje nas uče isto, ali mi smo sada na raskrsnici-ni djeca, a ni odrasli ljudi.
Zbog toga često se javi pitanje, zašto stvari tako stoje? Zašto nam 'odrasli' pričaju bajku o savršenom, ružičastom svijetu u kom su svi snovi ostvarljivi i sve je moguće, a ipak nam serviraju svijet sa drugačijom perspektivom, igru sa malo drugačijim pravilima...? Zašto postoji toliki jaz između želja i mogućnosti i da li mi zaista u današnjem svijetu možemo uraditi išta povodom toga?
Praksa je takva. Posebno današnja. U njoj je veoma teško uskladiti naše snove i stvarnost koja jedva čeka da ih sruši. Jedini krivac za to je čovjek. I svi treba da se pronađemo u tome. Jedini krivac sam ja, jedini krivac si ti. Krivi smo jer jedino mi sami gradimo našu realnost. Čovjeku je izuzetno lako oberučke prihvatiti sreću i pozitivne stvari, a kada dođu neka teža vremena svi se ograđuju, okrivljuju drugog i nazivaju to nepravdom, jer je tako najlakše...
Za kraj, sjetimo se pitanja koje smo postavili na početku. Moze li se trudom i upornim radom smanjiti jaz između naših želja i mogućnosti?-Niko nam neće garantovati da može. Ali, ako se nešto sigurno može garantovati, to je da ćemo tako makar postati ljudi. A i to valjda nešto znači...

Izlasci u Podgorici

Djole Radunovic

Ono o cemu cu danas pisati, zasniva se na cinjenici da u nasem okruzenju ljudi najvise vremena provode brinuci sta ce neko drugi reci ili misliti o njima.

I tinejdžeri a i ljudi u zrelim godinama obozavaju da izlaze. Medjutim ti izlasci u Podgorici a i u cijeloj Crnoj Gori predstavljaju setnju po tržnim centrima ili narod ode u kafic preko puta zgrade gdje zivi i pije kafu tri sata sa nekim kao prijateljem a u stvari oboje gledaju u telefon i prate svoje profile na drustvenim mrezama. Ljudi su danas zaboravili da postoji priroda, da postoje razna mjesta gdje se moze prosetati i provesti kvalitetno vrijeme sa porodicom ili prijateljima a da to nisu kafici, klubovi ili Delta City. Znam da ce vecina vas misliti da je ovo najgluplja moguca tema ali je ovo ustvari najbolja tema koja ce vam nadam se pomoci da promijenite svoje glupe navike. Naravno ne zalazem se za to da ne treba nikad izaci i popiti pice u kaficu ali svako vece...? Ne znam kako ne dosadi ovom narodu. Ovdje se vracamo na prvu recenicu koju sam napisao.. sve to zavisi od zelje ljudi da ostali misle da su najpametniji, najbogatiji a i dovoljno je da ih neko vidi cisto da budu primijeceni, sto je apsolutno najgluplja stvar na svijetu.
Zato, dragi moji ljudi, zaboravite na misljenje drugih ljudi ,izadjite, budite siromasni i ruzni, djevojke bez sminke i frizure, i bicemo najljepsi grad na svijetu sa toliko divnog naroda na ulicama... kiss emoticon

Simulacija Krivičnog postupka

Simulacija Krivičnog postupka

Na kraju prvog polugodišta, maturanti pravnog smjera održali su simulaciju krivičnog postupka.
Pokazali su kako i na koji način teče krivični postupak, kako se odvija usmena rasparava, koja je uloga vijeća sudija, tužioca, okrivljenog, optuženog, svjedoka. Kroz praktični dio prikazali su ono što su u teoriji do sada naučili.
Na kraju prisutni su iznijeli svoje mišljenje, i sa oglednog časa izašli prepuni utisaka.

Marija Djurkovic IV10

Emocionalna pismenost ili nešto drugo...

Cao svima :)                     Aleksandra Stojanović  IV8





Dakle, pocinjemo.. 'Cao svima!' - da, tako cu zapoceti ovaj tekst poput Zorannah u onom video klipu gdje to ponavlja 365 puta pa mi dodje da idem glavom u zid. U danasnjem dejt svijetu sve vise tezimo 'the one who cares less' osobama. Tesko je reci odakle je sve pocelo ali je definitivno krajnji cilj. Biti osoba koja ce prva poslati poruku, javiti se na prvo zvono, dva puta uzastopno poslati poruku je veliko NE u svijetu gore imenovanih osoba. Vjerovati da je najgora moguca stvar pokazati interesovanje tako da bi bilo ocigledno da vam se ta osoba dopada. Uvrnuto, zar ne? Plasimo se da pokazemo emocije jer nas cine slabijima?! Raste strah da budemo iskreni i pokazemo nasa prava osjecanja i razmisljanja. Cega se zapravo plasimo? Na kraju, kada se igrica zavrsi i osoba zauzme mjesto u proslosti, pitamo se sta je poslo po zlu skupljajuci slomljenje djelove. Vrijeme brzo prolazi i nista nije vjecno. Umjesto trosenja energije na 'fake' osobu, koja nismo, zasto ne bi preuzeli rizik? Posaljimo poruku. Obavimo taj poziv. Znate kako kazu, najjace veze su zasnovane na iskrenosti. Veze koje pocnu prirodnom komunikacijom sklone su imanju cvrstog temelja od onih koje zapocinju igricama uzdrzavanja. Na kraju vise gubimo pretvarajuci se da brinemo manje. A vi razmislite o ovome..

Malo o prolaznosti....

„Nije najgore sve što prolazi,nego što mi ne možemo i ne umijemo da se pomirimo sa tom prostom i neizbježnom činjenicom. “-Ivo Andrić
Sve mi se čini kako ove Andrićeve riječi o prolaznosti nisu ništa drugo do okrutna istina.
Znam šta ćete reći,da ne treba brinuti o prolaznosti i za svo vrijeme što u nepovrat teče.Treba samo živjeti u trenutku.Premda sam i sama pobornik iskorišćavanja vremena na najbolji način,ipak me proganja misao da sve što je lijepo i skoro pa savršeno sklono je prolaznosti.
To je, znam, neizbježno.Tako je uvijek bilo,i zasigurno će i tako biti.
Sve ovo govorim i napominjem kako bih vam ukazala,bilo da ste vi tek počeli svoje srednjoškolsko obrazovanje ili ste na samom njegovom kraju,da svaki trenutak je bitan.I da ovo vrijeme što ga,naizgled, uzalud trošimo unutar zidina naše škole,nije tek tako potrošeno.
Sigurno se nećete sjećati svih trenutaka provedenih u ovoj školi,ali zasigurno ćete pamtiti sve one poglede,osmjehe i naizgled neprimjetna osjećanja,koja su se širila kroz hodnike i učionice, tjerajući vas da osjećate male djelove sreće.Ako ne sreće ono bar malo zadovoljstva.
Srećom, mada ne znam kolikom,prolaznost otklanja sve one loše trenutke,kroz koje ste morali proći.Samo se nadam da ih nije bilo mnogo,i da će ih još manje u budućnosti biti.Vidite kako prolaznost otklanja sve ono loše što pokušavamo zaboraviti,ali njena je mana,toj prolaznosti upravo zato što sa sobom nosi i radost i tugu.Pa onda ove Andrićeve utješne riječi,da prolaznosti nije najgore već da je samo ona nama najgora jer mi je ne želimo i ne umijemo prihvatiti,nisu toliko okrutne.
Nema ništa loše u prolaznosti ,bez to što ćemo i mi,kao i oni prije nas,otići raširenih ruku u budućnost,ostavljajući budućim generacijama mjesta za stvaranje sjećanja,koja će opet prolaznost oduzeti.Ali nije to toliko loše,jer kad jedno poglavlje se završi drugo,odmah, počne dajući nam nadu za srećan kraj.
A taj srećan kraj možete napisati samo vi i to samo ako budete iskoristili svaki trenutak u vašem životu.

Tamara Đukić IV-8

Školska priredba

Humanitarna priredba učenika naše škole

Učenici naše škole jos jednom su pokazali svoj talenat, i svoju humanost. Ovoga puta u holu škole okupili su se mnogobrojni učenici i profesori kako bi po ko zna koji put uživali u velikom talentu učenika koji su čitav program pripremili. Povod priredbe bila je humanitarna akcija za pomoć trogodišnjem Vuku Kovačeviću koji boluje od malignog tumora oka. Na ulazu su se nalazile kutije u kojima su gosti mogli ostaviti svoj doprinos, nakon čega su uživali u pjesmi, glumi, besjedovanju...Do samog kraja priredbe među prisutnima je vladalo odlično raspoloženje.
Na ovaj način još jednom se pokazalo koliko su učenici S.E.Š. 'Mirko Vešović' humani i solidarni, i koliko su spremni u bilo kom momentu da pomognu onima kojima je pomoć potrebna.

Marija Đurković IV10