Muke sa učenjem
Najveći problem kod učenja je zapravo sjesti i početi.To,naravno,nije jednostavno kao što zvuči.
Uzmam knjigu,otvaram je i krećem.....pet minuta posle....A gdje mi je telefon? Tražim telefon. Prolazi deset minuta......Aha evo ga !!Tu je bio cijelo vrijeme(u mom džepu). Vraćam se sijedam i počinjem,opet.U tom trenutku shvatim da sam žedna.Idem po čašu vode.Pijem i vraćam se.Zvoni telefon.Ko bi to mogao biti?Nebitno,javljam se i pričam narednih, minimum ,pola sata.Spuštam slušalicu, privlačim knjigu ka sebi . Usmjeravam svoj blijedi,upitujući pogled na tu raspalu knjigu.Pročtam dva reda i izgubim negdje misao. Razmišljam kako bi bilo super da baš sada pojedem nešto slatko.To bi me tako probudilo i napokon koncetrisalo na važnu stvar koja se zove učenje.Udarim se rukom po glavi i usmjeravam,ponovo,svoj pogled na knjigu.Pročitam opet ona dva reda i još jedan pasus. Stanem da malo razmislim.Pogled mi pobjegne na zid.Zid bi bilo kome,bilo kad izgledao normalno.Ali meni,u tim groznim trenucima čiste dosade i dekoncetrisanosti taj zid predstavlja ograničenje moje slobode i na njemu,začuđujuće,ima toliko mana. Da ,da mana!!Te mane me izluđuju.Da bih te mane mog jadnog zida što prije zaboravila,puštam neku pjesmu.Počinjem da pjevam i igram uz muziku.I tako... jedno sat -dva.Ali ne brinite se,vratiću se ja učenju.Eventualno.
Da ne bih isprobavala kakav je to osjećaj imati jedinice svako malo,vraćam se na početnu tačku.Uzimam tu groznu knigu i činjeći to proklinjem svijet.Dva sata posle.....Naučeno. Sve što je trebalo naučiti završeno je.Kraj.Finito.The End. I onda razmišljam: Toliko muka i prenemaganja da bi se sve to naučilo za dva sata?? Dobro,samo učenje je trajalo toliko a proces samih priprema za to učenje duplo više.Ali nema veze.
Cijela poenta ove moje dosadne priče je da učenje nije ni malo jednostavno. Zahtjeva koncentraciju,pripreme i prije svega volju.I nije ni najmanje zabavno.I što je najgore to ćete zaboraviti za dva- tri mjeseca.Beznadežno,eto to je učenje.U potpunosti beznadežno. Ali nema veze,jednog dana to će da se isplati.A do tada.....Srećno.
Uzmam knjigu,otvaram je i krećem.....pet minuta posle....A gdje mi je telefon? Tražim telefon. Prolazi deset minuta......Aha evo ga !!Tu je bio cijelo vrijeme(u mom džepu). Vraćam se sijedam i počinjem,opet.U tom trenutku shvatim da sam žedna.Idem po čašu vode.Pijem i vraćam se.Zvoni telefon.Ko bi to mogao biti?Nebitno,javljam se i pričam narednih, minimum ,pola sata.Spuštam slušalicu, privlačim knjigu ka sebi . Usmjeravam svoj blijedi,upitujući pogled na tu raspalu knjigu.Pročtam dva reda i izgubim negdje misao. Razmišljam kako bi bilo super da baš sada pojedem nešto slatko.To bi me tako probudilo i napokon koncetrisalo na važnu stvar koja se zove učenje.Udarim se rukom po glavi i usmjeravam,ponovo,svoj pogled na knjigu.Pročitam opet ona dva reda i još jedan pasus. Stanem da malo razmislim.Pogled mi pobjegne na zid.Zid bi bilo kome,bilo kad izgledao normalno.Ali meni,u tim groznim trenucima čiste dosade i dekoncetrisanosti taj zid predstavlja ograničenje moje slobode i na njemu,začuđujuće,ima toliko mana. Da ,da mana!!Te mane me izluđuju.Da bih te mane mog jadnog zida što prije zaboravila,puštam neku pjesmu.Počinjem da pjevam i igram uz muziku.I tako... jedno sat -dva.Ali ne brinite se,vratiću se ja učenju.Eventualno.
Da ne bih isprobavala kakav je to osjećaj imati jedinice svako malo,vraćam se na početnu tačku.Uzimam tu groznu knigu i činjeći to proklinjem svijet.Dva sata posle.....Naučeno. Sve što je trebalo naučiti završeno je.Kraj.Finito.The End. I onda razmišljam: Toliko muka i prenemaganja da bi se sve to naučilo za dva sata?? Dobro,samo učenje je trajalo toliko a proces samih priprema za to učenje duplo više.Ali nema veze.
Cijela poenta ove moje dosadne priče je da učenje nije ni malo jednostavno. Zahtjeva koncentraciju,pripreme i prije svega volju.I nije ni najmanje zabavno.I što je najgore to ćete zaboraviti za dva- tri mjeseca.Beznadežno,eto to je učenje.U potpunosti beznadežno. Ali nema veze,jednog dana to će da se isplati.A do tada.....Srećno.
Tamara Đukić III8
Нема коментара:
Постави коментар