ČINE LI NAS PREDRASUDE ???
Predrasude su vrsta stavova koji se ne zasnivaju na validnom iskustvu niti na racionalnim argumentima. Predrasude su tendencione generalizacije, afektivno opterećene i otporne na promenu.
U našem društvu je prisutan ogroman broj predrasuda. U školi, na ulici, gdje god da krenemo, sa kime god pričamo, ljudi su puni predrasuda o drugima.
Prije svega, ljudi osudjuju na osnovu fizičkog izgleda i stila oblačenja. Ako ulicom prodje momak obučen u rok stilu, najverovatnije će biti okarakterisan kao "zavisnik" i gledaće ga prezrivo, ili devojka obučena po poslednjoj modi; ona će odmah biti "razmažena bogatašica", a da ne govorim o već ustaljenim predrasudama kao što je da su plavuše glupe.
Medjutim nisu sve predrasude ovako sitne, ovo čujemo ili ne čujemo na ulici, ali brzo zaboravimo.
Neke ljude karakterišu na osnovu njihovih zdravstvenih problema ili seksualne orjentacije.
Ukoliko se za osobu zna da je HIV pozitivna, nije rijetkost da će ona biti isključena iz društva ili će je čak zaobilaziti na ulici ne želeći da se rukuju sa njom da ih ne bi "zarazila", iako svi znamo da je to nemoguće.
Isto to u velikoj mjeri važi i za osobe pripadnike LGBT populacije. Neke osobe smatraju da je to bolest, neke ne, ali zar nije osnovna kultura javiti se nekome na ulici? I da li je u redu nekoga odgurnuti od sebe samo zato što je drugačiji od drugih i samo zato što je društveno neprihvatljivo?
Iako se za današnji svijet može reći da je umnogome napredovao, tehnički i intelektualno, ipak su i dalje pristune rodne razlike. U Crnoj Gori, koja je i dalje veoma patrijarhalna i konzervativna sredina, veliki broj muškaraca i dalje smatra da žene treba da "budu domaćice", da ne mogu zauzimati rukovodeće položaje, te to ide od ovako ozbiljnih sve do nekih svakodnevnih predrasuda kao što je da su žene loši vozači.
Nerijetko na TV-u čujemo i u novinama pročitamo o diskriminaciji ljudi sa posebnim potrebama, osoba sa invaliditetom i pripadnika romske populacije.
Ljudi sa posebnim potrebama stalno na ulici dobijaju čudne poglede, gledaju ih kao nižeg ranga od nas "normalnih", bivaju isljučeni iz društva i uskraćeni za brojna prava koja mi imamo.
Takođe jedan od velikih problema je diskriminacija i predrasude o licima sa invaliditetom. Dobro je svima nama poznat slučaj osobe koja zbog psa vodiča nije mogla dobiti posao. Iako je zakonom zabranjena njihova diskriminacija, osobe sa invaliditetom imaju mnogo manje šanse za zaposlenje, za ravnopravno učešće u društvenom životu i za sve ono što imamo mi ostali.
Pitanje romske populacije je jedno od najbitnijih i jedno od glavnih tema političara i medija. Predrasude o romima su da ne održavaju ličnu higijenu, da su neobrazovani, da su niža klasa od nas. Iako postoje brojni fakultetski obrazovani romi, oni ne uspijevaju pronaći posao zbog svoje etničke pripadnosti. Osnovno obrazovanje je obavezno u Crnoj Gori, ali romska djeca vrlo često odustaju od istoga, zbog toga što su nerijetko žrtve nasilja svojih vršnjaka.
Kao što vidimo, ljudi su puni brojnih predrasuda, koje nažalost vode do diskriminacije, ali, da li je to zaista ispravno? Naravno da nije. Nikako nije u redu suditi o nekome samo na osnovu priča, ili ustaljenih šablona društva. Mi kao društvo ćemo tek napredovati kada uvidimo da je ovoliki broj predrasuda jako pogrešan. Zbog toga, pre nego što osudite nekoga, promislite da li bi vi voljeli da vas osudjuju kad vas ne poznaju?
Predrasude su vrsta stavova koji se ne zasnivaju na validnom iskustvu niti na racionalnim argumentima. Predrasude su tendencione generalizacije, afektivno opterećene i otporne na promenu.
U našem društvu je prisutan ogroman broj predrasuda. U školi, na ulici, gdje god da krenemo, sa kime god pričamo, ljudi su puni predrasuda o drugima.
Prije svega, ljudi osudjuju na osnovu fizičkog izgleda i stila oblačenja. Ako ulicom prodje momak obučen u rok stilu, najverovatnije će biti okarakterisan kao "zavisnik" i gledaće ga prezrivo, ili devojka obučena po poslednjoj modi; ona će odmah biti "razmažena bogatašica", a da ne govorim o već ustaljenim predrasudama kao što je da su plavuše glupe.
Medjutim nisu sve predrasude ovako sitne, ovo čujemo ili ne čujemo na ulici, ali brzo zaboravimo.
Neke ljude karakterišu na osnovu njihovih zdravstvenih problema ili seksualne orjentacije.
Ukoliko se za osobu zna da je HIV pozitivna, nije rijetkost da će ona biti isključena iz društva ili će je čak zaobilaziti na ulici ne želeći da se rukuju sa njom da ih ne bi "zarazila", iako svi znamo da je to nemoguće.
Isto to u velikoj mjeri važi i za osobe pripadnike LGBT populacije. Neke osobe smatraju da je to bolest, neke ne, ali zar nije osnovna kultura javiti se nekome na ulici? I da li je u redu nekoga odgurnuti od sebe samo zato što je drugačiji od drugih i samo zato što je društveno neprihvatljivo?
Iako se za današnji svijet može reći da je umnogome napredovao, tehnički i intelektualno, ipak su i dalje pristune rodne razlike. U Crnoj Gori, koja je i dalje veoma patrijarhalna i konzervativna sredina, veliki broj muškaraca i dalje smatra da žene treba da "budu domaćice", da ne mogu zauzimati rukovodeće položaje, te to ide od ovako ozbiljnih sve do nekih svakodnevnih predrasuda kao što je da su žene loši vozači.
Nerijetko na TV-u čujemo i u novinama pročitamo o diskriminaciji ljudi sa posebnim potrebama, osoba sa invaliditetom i pripadnika romske populacije.
Ljudi sa posebnim potrebama stalno na ulici dobijaju čudne poglede, gledaju ih kao nižeg ranga od nas "normalnih", bivaju isljučeni iz društva i uskraćeni za brojna prava koja mi imamo.
Takođe jedan od velikih problema je diskriminacija i predrasude o licima sa invaliditetom. Dobro je svima nama poznat slučaj osobe koja zbog psa vodiča nije mogla dobiti posao. Iako je zakonom zabranjena njihova diskriminacija, osobe sa invaliditetom imaju mnogo manje šanse za zaposlenje, za ravnopravno učešće u društvenom životu i za sve ono što imamo mi ostali.
Pitanje romske populacije je jedno od najbitnijih i jedno od glavnih tema političara i medija. Predrasude o romima su da ne održavaju ličnu higijenu, da su neobrazovani, da su niža klasa od nas. Iako postoje brojni fakultetski obrazovani romi, oni ne uspijevaju pronaći posao zbog svoje etničke pripadnosti. Osnovno obrazovanje je obavezno u Crnoj Gori, ali romska djeca vrlo često odustaju od istoga, zbog toga što su nerijetko žrtve nasilja svojih vršnjaka.
Kao što vidimo, ljudi su puni brojnih predrasuda, koje nažalost vode do diskriminacije, ali, da li je to zaista ispravno? Naravno da nije. Nikako nije u redu suditi o nekome samo na osnovu priča, ili ustaljenih šablona društva. Mi kao društvo ćemo tek napredovati kada uvidimo da je ovoliki broj predrasuda jako pogrešan. Zbog toga, pre nego što osudite nekoga, promislite da li bi vi voljeli da vas osudjuju kad vas ne poznaju?
Mirjana Adžić III9
.jpg)
